Javna nabava – forma ili potreba

Je li naručitelji, oni koji dolaze iz državnih institucija, odnosno koji se financiraju proračunom, ili veći poslovni subjekti koji temelje svoje kampanje na pitchingu, provode procese odabira samo formalno, dok se u  pozadini nalaze već dogovoreni isporučitelji usluge? 

Je li potrebno provesti javnu nabavu u segmentu kreativne industrije (vizualne ili one koja definira procese upravljanja komunikacijama) i na koji način se odabire izvođač? Onaj koji ima vezu i koji će određen postotak vratiti natrag naručitelju ili onaj koji ima najbolje kreativno rješenje gdje će u konačnici pobijediti znanje? 

U većini slučajeva naručitelji znaju s kim bi željeli raditi. Oni manje kreativni naručitelji vode se za pričama o poznatim agencijama, a oni s više kreative upustit će se u transparentnu proceduru odabira agencije. To je u većini formula unaprijed dogovorenih poslova u procesu suradnje s javnim sektorom. 

Ovisno o državi u regiji angažiraju se zvučne agencije ili one koje imaju veze. Iako smo izašli iz krize i budžeti su se smanjili, većina navika ostala je ista. U malom broju slučajeva, oni koji stavljaju kreativu ispred osobnog interesa, napravit će stručnu komisiju pa čak i od predstavnika agencija koje nisu iz njihovih država kako bi izabrali najbolje rješenje. 

Jesu li javni natječaji ili tenderi samo forma s kojom se zadovoljavaju procedure, jedno je od pitanja ne samo naše industrije, nego i nekih drugih industrija. Hoće li se ove navike promijeniti da se tržište oslobodi, bez obzira na poslovne ili osobne interese, jedan je od izazova današnjeg vremena. U konačnici, nije sve stvar samo dogovora nego i kvalitete, ali i nekih specifičnih usluga koje pružaju samo određene vrste agencija.

 

Danijel Koletić

Apriori World